You are here: Početna » Zabava » Intervju » Čekamo sportaše i političare
utorak, 20 feb 2018

Čekamo sportaše i političare

 

Gordan Bosanac i Zvonimir Dobrović, ispred udruženja Queer Zagreb, povodom izložbe „Nacistički teror nad homoseksualcima od 1933 do 1945“

 

Homoseksualni identitet početkom 20. veka u Evropi načelno je bio definisan kao zločin, bolest i greh. Tokom ekspanzije nacističkih ideja odnos prema homoseksualnosti postao je još radikalniji.

 

Izložba „Nacistički teror nad homoseksualcima od 1933 do 1945“ u Muzeju grada Beograda govori o tom specifičnom istorijskom periodu, u kojem je dominantna ideologija prepoznala seksualnost, izmedju ostalog, kao jednu od važnih oblasti kontrole društva.

 

Premijerno, ovu izložbu video je glavni grad Hrvatske 2008, a medju brojnim učesnicima koji su doprineli njenoj realizaciji bili su Gordan Bosanac i Zvonimir Dobrović, ispred udruženja Queer Zagreb, s kojima smo razgovarali.

 

“Odrastajući kao gejevi, čitali smo o stradanjima homoseksualaca u doba nacizma i videli da u Hrvatskoj o tome niko apsolutno ništa ne priča. Prošli smo kroz obrazovni sustav gdje smo učili o Drugom svjetskom ratu i tu je ta tema bila prešućena. Nama je bilo važno da je gurnemo u stručnu i medijsku javnost. To je bila osnovna ideja vodilja”, kaže Gordan Bosanac.

 

Na koji način fašizam korespondira sa njegovim savremenim izdancima, takodje usmerenim protiv seksualnih i rodnih manjina?

 

G: Nikako ne želimo tvrditi da je današnji odnos prema homoseksualizmu jednak kao u doba fašizma. Tu paralelu ne smemo povlačiti. Nije trenutno stradalo 150.000 homoseksualaca, ali suvremeni oblici fašizma se prepoznaju po tome kako se društvo odnosi prema seksualnim i rodnim manjinama, strancima, azilantima... Postoji veoma agresivan javni diskurs prema homoseksualnosti, ali su to prvenstveno odreñene društvene skupine, dok su države politički korektne i mlake.

 

Z: Neke paralele se ipak mogu prepoznati, jer to što se dogadjalo u nacističkoj Njemačkoj zapravo je priprema šire javnosti za progon. To se čini kroz društvenu diskvalifikaciju - kroz jaku stereotipizaciju seksualnih i rodnih manjina , etničkih manjina... U srži rasizma, ksenofobije i homofobije uvijek su društvene diskvalifikacije. Na taj način se i danas ponekad ponavlja isti diskurs u javnom životu i zbog toga su veoma važni edukacija, obrazovni sustav, javni život i mediji, koji zapravo mogu imati veliku pozitivnu ulogu.

 

Kakva je situacija u hrvatskoj javnosti prema homoseksualnosti i aktivističkim dogadjajima koji je prate danas?

 

G: U zadnjih 10 godina u Hrvatskoj, od kako je gej lezbejski aktivizam ojačao, mnoge su se stvari izmenile, s tim što smo svi ostali zatečeni onim što se desilo u Splitu, gdje je parada bila izravno brutalna s obiljem obilježja suvremenog fažizma. S druge strane, tjedan dana nakon toga u Zagrebu se desio „prajd“, kao da si negdje u Berlinu. Ali, ono što je važno jeste da mediji danas fantastično podržavaju LGBT populaciju i bilo koji homofobni ispad naići će na žestoku osudu. Mediji su nam velika podrška.

 

Da li je možda pomoglo što su se neke javne ličnosti kod vas deklarisale kao homoseksualci?

 

G: To je pomoglo, ali još uvijek je taj broj minimalan. To su uglavnom TV voditelji, koreografi, što bi se reklo, „ussual suspects“. I dalje čekamo nekog političara i sportaša.

 

Zašto baš njih?

 

Z: Zbog toga što društvo patrijarhata potiče homofobiju i u toj vizuri - pisci, skladatelji, umjetnici jesu zapravo ljudi za koje se tako nešto i pretpostavlja. To nije ništa novo i ne propituje sustav patrijarhata. Ono što taj sustav propituje jesu zapravo sportaši, pozicije moći, koji bi na neki način promijenili odnose.

 

Na ovoj izložbi zanimljiv je plakat koji promoviše zdrave i čvrste mladiće, graditelje arijevske Nemačke. Nije li povrh svojih ambicija, taj poster, naposletku, ipak pomalo u duhu gej estetike?

 

G: Nama je seksi. Ali uvijek je postojala ta šizofrena pozicija nacističke estetike, koja je s jedne strane gradila muškarca, a s druge, temeljila se na čistom homoeroticizmu. Taj fenomen se i danas primjećuje u vojsci i policiji. Sve te grupacije veoma koketiraju sa homoerotičnošću, s tim da uopće možda nisu ni svesne da to čine. I taj plakat koji ste naveli danas bi mogao funkcionirati u bilo kojem gej klubu. I što je zanimljivo, gej pokret često prisvaja i igra se s vojnim, policijskim simbolima kako bi diskreditovao rasne ideologije.

 

Z: To je zapravo važno. Nisu ni svjesni da su na neki način fetišizirani. Tako u Hrvatskoj imate pjevača Tompsona čiji je zapravo čitav scenski folklor kao jedan veliki „leather club“ u Berlinu. Svi su u koži i sve su to neki crni, jaki momci. Kad odete u Berlin u takav klub, naići ćete na ista takva lica... Zato je u Hrvatskoj najerotičniji koncert s gej perspektivom - koncert Tompsona.

 

Koga očekujete na ovoj izložbi?

 

Z: Izložba je zaista edukativna i pristupačna. Na osnovu iskustava iz Hrvatske mogu da kažem da je nju posjetio širok spektar ljudi, od studenata i mladih koje zanima povijest ili seksualne i rodne teme, do generacija naših roditelja, pa i starijih koji jednostavno žele vidjeti nešto što je njima bilo prešućeno kroz njihove živote i obrazovanje.

 

Što si izloženiji, to si zaštićeniji

 

Da li ste kao gej aktivisti imali problema u svojoj zemlji?

 

Nismo, jer u Hrvatskoj, na neki način, što si izloženiji, to si zaštićeniji. Jedino prve godine naš Kvir festival napali su skinhedsi. Godine 2003. i 2004. pratile su nas demonstracije kršćanskih marginalnih skupina. Shvatili smo onda da su i oni na kvir poziciji unutar kršćanske crkve i uvrstili ih u program. Najavili smo otvaranje festivala njihovim demonstracijama, nakon čega su oni odustali od protesta.

 

Kvir je deo mejnstrima

 

Današnja zgrada Muzeja grada Beograda pripadala je nekad vojsci. U tom simboličkom smislu, kako vidite prostor u kojem je priredjena izložba?

 

To su sve važni simbolički momenti. Od kako smo počeli raditi Queer Zagreb nismo htjeli organizirati dogadjaje po rubnim i opskurnim prostorima, zato što mislimo da je „kvir“ kultura sastavni dio mejnstrim kulture. Stoga, ona mora biti u važnim simboličnim prostorima, a takav je i Muzej grada Beograda koji sigurno ima svoju političku težinu. Činjenica da su se tuda prije šetali vojnici dodaje mu tu erotičnost. Na neki način se sjećamo svih gej vojnika koji su vjerovatno koračili ovim prostorom.

 

Izvor: Danas

 

Komentari
Dodaj Novi
Dodaj komentar
Ime:
Email:
 
Naslov:
UBBCode:
[b] [i] [u] [url] [quote] [code] [img] 
 
Morate navesti anti-spam kod koji stoji na slici.

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."