You are here: Početna » Kultura » Proza » Porijeklo žene
utorak, 20 feb 2018

Porijeklo žene

Indeks članka
Porijeklo žene
Drugo poglavlje
Trece poglavlje
Sve strane




porijeklo_1Mit koji su stvorili muškarci


Prema Knjizi Postanka, Bog je prvo stvorio muškarca. Žena ne samo što je bila zamišljena naknadno nego je došla kao poklon s neba. Gotovo dvije tisuće godina vjerovalo se da Sveto pismo opravdava njezinu potčinjenost, jer čak i kao kopija nije bila baš osobita. Postojale su različitosti. Ona nije bila jedno od Njegovih najboljih dostignuća.


U staroj narodnoj pjesmi jedan stih glasi: „Nazvao sam svog magarca konjem koji tetura“. Većinom literature koja se bavi razlikama među spolovima provlači se jedva zamjetljiva misao da je žena muškarac koji tetura, da je žena izopačena verzija originala, da su muškarci norma, a mi devijacija.

 

Moglo se očekivati da će pojavom Darwina i njegova posve različita prikaza „Porijeklo čovjeka“ ova misao biti iskorijenjena, jer Darwin nije smatrao da je žena naknadno zamišljena: držao je da je njezino podrijetlo u najmanju ruku istodobno s muškarčevim. Tako bi bilo došlo do prijelomne točke u odnosu između spolova. No to se nije zbilo.


Gotovo istog trenutka muškarci su se bacili na zajednički privlačni posao oblikovanja potpuno novih razloga zbog kojih je žena očito inferiornija i neopozivo potčinjena, i time su ushićeno obuzeti sve do danas. Umjesto teologijom, služe se biologijom i etologijom, znanošću o primatima, no njima se koriste zato da dođu do istih zaključaka.


Oni su sada spremni da raspravljaju o najsloženijim pitanjima ekonomske preobrazbe, ne u smislu volje Božje, nego u smislu uzoraka seksualnog ponašanja cihlidne ribe tako ako žena zahtijeva jednaku plaću ili pravo na unapređenje, obično se nađe autoritativni muški mislilac koji izrekne jezgrovitu propovijed o hormonima i istakne ono na što žena potajno smjera i do čega će neminovno doći – a to je „psihološka kastracija“ muškaraca u njezinu životu.


Dakle, ovo nam se može činiti poput nekakve emocionalne ucjene, kao ono kad žena cvili da će mami, ako joj sinčić ne ugodi, biti zlo. Zato nas ne čudi što najveći broj žena zainteresiranih za postizanje novog i boljeg položaja u društvu teži da izbjegne cjelokupan predmet biologije i podrijetla, nadajući se da sve to možemo zanemariti i usredotočiti se na jamčenje da će ubuduće stvari biti drukčije.


Smatram da je to pogrešno. Legenda o baštini prašume i evoluciji čovjeka kao lovca mesoždera u čovjekovu se umu ukorijenila isto tako čvrsto kao i Postanak. Muškarac može čak iskreno povjerovati da će se jednaka plaća strašno odraziti na njegove gonade. Sazdao je divnu teorijsku zgradu na vrhu koje je on osobno, a podupro ju je golemim nizom znanstveno autentičnih činjenica. Ne možemo pobijati činjenice. Ne bismo ih smjeli zabaciti. No ono što ja smatram da možemo jest to da sugeriramo kako općenito prihvaćena interpretacija činjenica nije jedina moguća.


Prema učenjacima uopće osjećam veliko divljenje, a prema evolucionistima i etolozima osobito, i premda mislim da su ponekad skrenuli s puta, nije to bilo samo zbog predrasuda. Dijelom je to i zbog puke semantičke nezgrapnosti – zbog činjenice da je „čovjek“ dvoznačan pojam. Označava vrstu, no i muško od vrste. Počnete li pisati knjigu o čovjeku, ili zamislite li teoriju o čovjeku, ne možete mimoići upotrebu ove riječi. Ne možete izbjeći ni upotrebu zamjenice za tu riječ, pa ćete se služiti zamjenicom „on“ kao jednostavnom lingvističkom uvriježenošću. Ali prije no što stignete do polovice prvog poglavlja, u vašoj se svijesti počne oblikovati mentalna slika tog stvora u razvoju. Bit će to slika mužjaka, a on će postati junakom te priče: sve i svatko u toj priči pripadat će njemu.


Sve vam se ovo može učiniti pukom lingvističkom dosjetkom ili dijelkom feminističkog bezobrazluka. No ustrajete li uza me, nadam se da ću vas uvjeriti kako nije riječ ni o jednom od toga. Smatram da je duboko ukorijenjena semantička zbrka o „čovjeku“ kao muškarcu i „čovjeku“ kao vrsti uzgojila i okružila dobar dio spekulacije o porijeklu, razvoju i prirodi ljudske rase.


Vrlo velik dio razmišljanja o tom predmetu je androcentričan, onako kako je pretkopernikansko mišljenje bilo geocentrično. Čovjeku je podjednako teško da slomi način umovanja o sebi kao o centru vrste, kao što je bilo teško uništiti uvriježeno mišljenje o sebi kao središtu svemira. On posve nesvjesno promatra sebe kao glavni odvjetak evolucije sa ženskim satelitom koji se kreće oko njega, kao što se Mjesec okreće oko Zemlje. To ne samo da ga dovodi do previđanja vrijednih tragova našeg podrijetla nego ponekad vodi i do stvaranja tvrdnji koje su besramna i očita glupost.


Što duže čitam njegove vlastite knjige o sebi, to više žudim za pronalaženjem sveska koji bi započeo: „Kad se prva pretkinja ljudske rase spustila s drveta, nije još u nje bilo razvijena moćna uma koji bi je oštro razlučio od svih drugih vrsta...“


Naravno, ona nije bila ništa više prvi predak od njega – ali ni ništa manje. Prisutna je bila sve vrijeme, pridonoseći polovicu gena svakom narednom naraštaju. Većina knjiga najvećim je dijelom zaboravlja. Izvlače je na pozornicu dosta naglo za obavezno poglavlje o seksu i reprodukciji, a zatim kažu: „ Fino, ljubavi, sad možeš otići“, nastavljajući pravim jedrim gradivom o moćnom lovcu i njegovom divnom novom oružju i njegovim divnim ravnim nogama kojima trči pleistocenskim ravnima. Svaka modifikacija njezine morfologije uzima se kao oponašanje lovčeve evolucije ili se smatra zasnovanom isključivo zbog njegova užitka.


Evolucionističko mišljenje u posljednje je vrijeme uvelike napredovalo. Arheolozi, etolozi, paleontolozi, geolozi, kemičari, biolozi, fizičari sa svih se strana približavaju središnjem prostoru preostale misterije. Jer unatoč čestim pobjedničkim plesovima istraživača, do kojih dolazi zbog još jedne čeljusne kosti ili još jedne statistike, stanovit dio čuda još je uvijek nerazjašnjen. Većina njihovih knjiga sadrži neki takav izraz kao što je: „najstarija razdoblja napretka čovjekove evolucije ostaju potpunom tajnom“, „čovjek je slučajna kulminacija niza vrlo nevjerojatnih koincidencija“, „čovjek je proizvod okolnosti koje su na rubu nevjerojatnosti“. Osjećaju da još uvijek nešto nedostaje, a ne znaju što.


Poteškoća sa stručnjacima leži u tome što su oni skloni ukalupljenju razmišljanja. Od vremena do vremena ponešto ih izbaci iz tih kolotečina. Robert Ardrey piše kako se takvo prosvjetljenje zbilo dru Kennethu Oakleyu kad su prvi ostaci australopiteka iskopani u Africi: „Rješenje je bez najave bljesnulo u njegovoj golemoj glavi: Naravno, mi smo vjerovali da je prvi bio veliki mozak! Pretpostavili smo da je prvi čovjek bio Englez!“. Ni on, ni Ardrey u izvještaju o tom događaju nisu opazili da se i dalje vuče jednako nesvjesna, podjednako neodrživa pretpostavka. Jednoga će se dana neki evolucionist udariti dlanom po glavi i uzviknuti: „Pa naravno! Pretpostavljali smo da je prvo ljudsko biće bilo muškarac!“.


Hajdemo najprije na brzinu rekapitulirati priču onako kako se ona uvriježila, jer se, unatoč svima novim dokazima koji su nedavno otkriveni, općeprihvaćena slika evolucije čovjeka vrlo neznatno promijenila.


Pravo u njezinu središtu ostaje tarzanolika pojava prehominidnog mužjaka koji je sišao s drveća, ugledao travnjak koji je vrvio lovinom, dohvatio oružje i postao moćni lovac.


Smatra se da je gotovo sve o nama proizašlo iz toga. To što hodamo uspravno proisteklo je iz toga što se moćni lovac morao uspraviti da promotri udaljenost do svojeg plijena. To što smo živeli u spiljama dolazi iz toga što su lovci trebali bazu u koju su se vraćali. To što smo naučili govoriti bilo je stoga što su se lovci trebali dogovarati o slijedećem safariju i hvalisati se proteklim. Desmond Morris, koji je razmišljao o obliku ženskih grudi, smjesta je zaključio da su se one razvile zato što je ženin drug postao moćni lovac, te tu besmislenu tvrdnju brani najvećom dovitljivošću. Nešto u Tarzanovu liku sve ih je hipnotiziralo.


Cijelu tu pripovijetku smatram dobrano nevjerojatnom. Bremenita je misterijama, proturječjima i neriješenim pitanjima. No još su gora od neriješenih pitanja ona pitanja koja nikad nisu niti bila postavljena, jer, kako je istakao profesor Peter Medawar, „znanstvenici su skloni tome da sebi ne postavljaju pitanja sve dok u pameti ne uzmognu vidjeti začetke odgovora“. Ovo ću poglavlje posvetiti isticanju nekih od tih problema prije nego što skiciram novu verziju priče o golom majmunu, koja će barem naznačiti moguće odgovore na svako pitanje, a i na daljnjih petnaest do dvadeset.


Prva zagonetka glasi: šta se dogodilo za pliocena?


Danas je najšire prihvaćena teorija da je čovjekova povijest započela u Africi. Prije dvadeset milijuna godina u Keniji je postojalo razvijeno pučanstvo majmuna tipične tjelesne građe i s obiljem tipova, od veličine malog gibona do velikog gorile. Dr L. S. B. Leakey iskopao je stotine njihovih kostiju u području jezera Viktorija, i one su ondje, jasno, vrlo dobro poslužile. Bilo je to razdoblje poznato kao miocen. Klima je bila blaga, kiše su bile obilnije no danas, a šume su bujale. Dotle je sasvim dobro.


Zatim su nastupile pliocenske suše. O tome Robert Ardrey piše: „Nikakav um, u smislu bilo kojeg mogućeg ljudskog iskustva, ne može shvatiti trajanje pliocena. Prije četvrt stoljeća deset je sušnih godina bilo dovoljno da američki Jugozapad postane onaj vrtlog bijede, ona prašnjava rupa. Stanovniku tog područja tih se deset godina moralo pričinjati beskrajnima. No afrički je pliocen potrajao dvanaest milijuna godina.“


Na svekolikom afričkom kontinentu ni jedno pliocensko fosilno nalazište pračovjekovih ostataka nikada nije otkriveno. Za tog perioda mnoge miocenske majmunske vrste, koje su mnogo obećavale, bile su, što ne čudi, posve zatrte. Neke su bile zatečene u nestajućim čestarima šume, i kad je pliocen završio one su se ponovo pojavile kao brahijalni majmuni, specijalizirani za vitlanje rukama.


Pojavilo se još nešto zapanjujuće: australopiteci, koje je prvi otkrio profesor Raymond Dart 1925. i koji su otada otkriveni u znatnom broju.


Iz svojih strašnih dvanaestmilijunskih muka australopitek se pomolio znatno osvježen i usavršen. Zatiljne kondile njegove lubanje pokazuju da je glavu držao pod novim kutem, što navodi na to da je vjerovatnije hodao uspravno nego na četiri noge, a orbitalna regija, prema Sir Wilfredu le Gros Clarku, ima „znatan ljudski izgled“. Bio je i pametan. Njegovi su ostaci pronađeni u Olduvaiskom klancu zajedno s nedotjeranim kamenim oruđem koje je proglašeno najdrevnijim početkom ljudske kulture. Robert Ardrey kaže: „Ušli smo u (pliocensku) kušnju kao neodređen stvor koji tek pokazuje ljudski potencijal. Pojavili smo se kao biće kojem nedostaju samo odgovarajući mozak i brada. Što nas je na tom putu zadesilo?“ Pitanje za 64 000 dolara: „Što im se dogodilo? Kamo su išli?“


Drugo pitanje: zašto su se uspravili? Popularna shvaćanja vrlo ovlaš prelaze preko tog osjetljivog pitanja. Desmond Morris jednostavno veli: „Zbog silne potrebe da povećaju svoju ubilačku srčanost u odnosu prema lovini, postali su uspravljeniji, brži, bolji trkači“. Robert Ardrey podjednako jednostavno kaže: „Naučili smo stajati uspravno u prvom redu zbog potrebe lovačkog života.“


No, trenutak. Bili smo četveronošci. Te tvrdnje podrazumijevaju da je četveronožac iznenada otkrio kako se može brže kretati na dvjema nogama nego na četverma. Pokušajte zamisliti bilo kojeg drugog četveronošca koji to otkriva – mačku, psa, konja – pa ćete uvidjeti da je to posve besmisleno. Ako su ostale stvari jednake, četiri noge prisiljavaju na brže trčanje. Dvonožni je razvoj bio nasilno neprirodan.


Zerdavi, bisagaši, kunići, čimpanze sjedit će ili stajati na dvjema nogama kad pilje u daljinu, no kad im je do brzine, dovoljno su razumni da upotrijebe sve svoje noge. Jedini četveronošci koje se mogu kretati brže na dvjema nego na četirma nogama, a kojih se mogu domisliti, jesu bića poput klokana i malenog guštera koji se zove teksaški bukač, a ni on u tome ne uspijeva dulje vrijeme. U tim slučajevima rješenje je u dugom teškom repu koji održava ravnotežu, a koji mi sigurno nikada nismo imali. Moglo bi se reći da je to bio prirodni razvoj primata, jer primati sjede uspravno na drveću – no je li to bilo prirodno? Pavijani i makaki bili su poglavito prizemni milijune godina bez ikakva znaka da postaju dvonošci.


George A. Bartholomew i Joseph B. Birdsell ističu: „... krajnja izuzetnost dvonoštva među životinjama navodi na to da je ono nedjelotvorno, osim u vrlo osobitim okolnostima. Čak je i jedinstveno vertikalno kretanje suvremena čovjeka, u usporedbi s kretanjem četveronožnih sisavaca, relativno nedjelotvorno... Mora da je proistekla neka značajna, no ne pokretna, prednost“.


U čemu se sastojala ta prednost? Tarzanisti uvjeravaju da je dvonoštvo omogućilo majmunu da trči za lovinom noseći oružje – u prvo vrijeme vjerojatno kamenje. Ali čimpanza, koja bježi s bananom (ili s kamenom), ne uzmogne li je staviti u usta, nosit će je u jednoj ruci i galopirati na ostalima, jer su i tri noge brže od dviju. Dakle, što se pretpostavlja da je činio naš predak? Gegao se s kamenom u svakoj ruci? Bacao stijene koje je morao podizati objema rukama? Isprobavao snagu?


Ne. Morao je postojati vrlo jak razlog zbog kojeg smo mi u toku dugog vremenskog razdoblja morali lunjati na stražnjim nogama, premda je to bilo sporije. Trebamo otkriti taj razlog.


Treće pitanje: konačno, kako je taj majmun došao do toga da se posluži oružjem? I opet Desmond Morris to pitanje razjašnjava olako i odvažno: „Zbog silne potrebe da povećaju svoju ubilačku srčanost... njihove su ruke postale snažni djelotvorni držači oružja.“ U usporedbi s Morrisom, Robert Ardrey opčinjen je oružjem, koje on naziva „najznačajnijim kulturnim dostignućem čovječanstva.“Pa ipak, njegovo objašnjenje kako je sve to otpočelo podjednako je površno: „U prvom satu evolucije čovjekove pojave postali smo dovoljno spretni u uporabi oružja da nadomjestimo svoje suvišne prirođene primatske derače“ (tj. velike prehominidne očnjake).


No, samo trenutak: kako i zašto? Zašto je jedna, i samo jedna, vrsta onih miocenskih majmuna počela upotrebljavati oružje? U škripac satjeran pavijan prihvatit će borbu s leopardom; gladan pavijan ubit će i pojesti pile. Teoretski, on bi mogao dograbiti komad kremena i zaboraviti svoje „prirođene primatske derače“ i postati moćni lovac. Ipak, on to ne radi. Zašto smo to mi uradili? Sarel Eimerl i Irven de Vore u svojoj knjizi „Primati“ ističu:


„Zaista, potrebna su mnoga objašnjenja. Na primjer, ako je normalan način odbrane neke životinje bijeg pred grabežljivcem, ona bježi. Ako je njezina normalna metoda borba zubima, bori se zubima. Ne preuzima ona iznenadno neki potpuno nov način djelovanja, primjerice da zgrabi motku i kamen i baci ga. Ta joj se pomisao jednostavno neće javiti, pa čak da se i javi, životinja ne bi imala razloga pretpostaviti da će to biti uspješno.“


Primati su, eto, stekli korisne navike razvijanja oruđa. Čimpanza će upotrijebiti štap da istjera kukce iz njihovih staništa i zgužvan list da upije vodu. Majmuni Wolfganga Kohlera upotrebljavali su štapove da privuku voće do rešetki svojeg kaveza.


No takva vrsta učenja ovisi o trima stvarima. Potrebna je dokolica za pokuse i pogreške. Oruđa mora biti ili u neograničenim količinama (šuma je puna šiba i lišća), ili pak ono mora biti na točno određenu mjestu. (Čak se i Kohlerov briljantni Sultan mogao zbuniti ako je voće bilo ispred njega, a novo moguće oruđe iza njega; morao je i jedno i drugo istodobno imati u vidokrugu.) Treće, da bi se usvojila navika, svaki put iz iste akcije mora uslijediti isti učinak.


Pogledajte onog majmuna. Vrijeme nije pogođeno: kad se suoči s nakostriješenim suparnikom ili s razjarenom mačkom, ili čak s plijenom koji izmiče, neće on dangubiti izmišljajući fantastične metode. Čimpanza ponekad mahne štapom da zaprijeti neprijatelju, no nastavi li njezin neprijatelj prilaziti, ona ispušta batinu i bori se rukama i zubima. Čak ako i pretpostavimo neku mutaciju majmuna, s adrenalinom koji mu kola žilama, a koji je dovoljno razborit da pomisli „mora postojati bolji način od zuba“, on još uvijek mora imati sreću da primijeti kako baš u sredini iskonskog travnjaka postoji kamen odgovarajuće veličine, upravo između njega i neprijatelja. A kad ga baci, mora pogoditi točno u sredinu prvi i svaku put. Jer promaši li leoparda, neće svojim potomcima moći saopćiti da tu vještinu treba tek malo dotjerati; a promaši li gazelu, pomislit će: „No, to očito ne valja. Natrag prokušanim stvarima!“


Ne. Da je trebalo toliko mnogo sreće da od čovjeka postane koljač, mi bismo svi skupa još uvijek bili vegetarijanci.


Mnogi tarzanisti osobno shvaćaju da njihova tumačenja dvonoštva i upotrebe oružja nisu održiva. Izumeli su doktrinu „povratne informacije“ koja kaže da premda su ove dvije teorije, svaka za se i pojedinačno, besmislene, zajednički će nekako proći. Tvrdi se da je majmunski dvonožni hod, koliko god nestabilan, majmuna učinio boljim bacačem kamena (zašto?), a bacanje kamena, koliko god netočno, učinilo ga je boljim dvonošcem (zašto?). Eimerl i de Vore ponovno postavljaju neugodno pitanje: budući da čimpanze mogu i uspravno hodati i rukovati jednostavnim oruđima, „zašto su se samo hominidi okoristili povratnom informacijom?“


Samo vi pitajte.


Naredno pitanje: zašto je goli majmun postao gol?


Desmond Morris tvrdi da, za razliku od specijaliziranijih mesoždera, poput lavova ili šakala, bivši vegetarijanac majmun nije bio fizički opremljen za „strelovite napade na svoj plijen“. Za lova bi patio od znatnog zagrijavanja, pa bi gubitak dlake predstavljao veliku korist u presudnim trenucima hajke.


Ovo je savršen primjer androcentričnog mišljenja. U to su vrijeme postojala dva spola, a ne vjerujem da je ikad bilo tako lako odvojiti ženu od njezina krznena kaputa samo zato da se drevnog čovjeka poštedi znojenja za njegovih najpresudnijih trenutaka. A što se misli da se u to vrijeme ogoljavanja događalo sa ženkom?


Dr Morris veli: „Ovaj sustav, naravno, ne bi djelovao da je klima bila prevruća, zbog oštećenja izložene kože.“ On, dakle, očito gubitak dlake stavlja kasnije od pliocenskog „pakla“. No naredno razdoblje je burni pleistocen, koji obilježavaju izdašni afrički „pluvijali“, a koji odgovara ledenom dobu sjevera. „Pluvijal“ su stoljeća i stoljeća proloma oblaka; moramo sada zamisliti našu majčinsku pretkinju kako gola sjedi usred ravnice dok s neba lijeva, a ona treba objema rukama blatnjavim stiskom držati klizavo, nemirno, jednako golo dijete. To je upravo komično. Nije to nikakva prednost za soj velikog lovca kad se vrati kući neozlijeđen te nađe sina razbijene glave i ženu koja je umrla od studeni.


Taj se problem mogao riješiti dimorfizmom – gubitak dlake mogao je više napredovati kod jednog spola nego kod drugog. Tako se to, naravno, i zbilo. No na nesreću za tarzaniste, žena, koja je ostala kod kuće, postala je golija, a pregrijani lovac zadržao je dlaku na prsima.

 

 



Komentari
Dodaj Novi
Dodaj komentar
Ime:
Email:
 
Naslov:
UBBCode:
[b] [i] [u] [url] [quote] [code] [img] 
 
Morate navesti anti-spam kod koji stoji na slici.

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."