Prvo što moram i želim da kažem jeste, da sam izuzetno ponosna na svoje drugarice iz Labris staff-a koje su uspele da u veoma delikatnom trenutku za opstanak Labrisa, organizuju, slobodno mogu reći, međunarodnu lezbejsku nedelju u Beogradu. Pored ex-Yu učesnica (sem s Kosova) bile su tu i predstavnice Crne Gore (prvi put), te Švedske i Nemačke, a kao istorijski kuriozitet stoji gostovanje planetarne legende lezbejskog feminizma Joan Nestle i njene partnerke, stručnjakinje za feminističko pravo Diane Otto.
Pročitavši program ovogodišnjeg BeFem skupa, nisam ni slutila da me bilo šta od ponuđenog može naterati da se u pisanoj formi osvrnem bez honorara, ali kako je moj život odavno, uglavnom, volonterski, a moja ProFem podrška neograničena, učiniću to tako što ću osvetliti samo ono što mi je bilo neočekivano i izuzetno. Biće to moj skromni doprinos večitoj težnji da se po ko zna koji put ne pomešaju „babe i žabe“ ; aktivistkinje i profiteri; feministkinje i mitska bića; radosti stvaranja i karijere.
Ovaj osećaj treperenja i prelivanja topline u čakre iznad Plexus solaris-a, koji buja u meni, iz 1001 razloga me podsetio, da sam zaboravila, koliko volim kad stvari teku spontano, kad nema suvišnih pitanja i površnih odgovora, kad je sve očigledno ... Kako li sam samo uspela da sve to zaboravim? Ovih dana se dešava nešto čudno u mom telu. Ne umem da prepoznam šta je to. Misli su mi bujne ali ne i uzburkane, osećanja uzburkana ali ne i preplavljujuća, sećanja me preplavljuju ali me ne guše i sve kao da je na svom mestu ovih dana, samo ja još ne znam gde mi je mesto, pa me svaki zvuk pomera, svaki zrak svetla budi, svaki dodir podseća i puna sam nekog iščekivanja koje konačno sluti na dobro.